nego da su direktna posledica slobode pod plačipičkastim, nekompetentnim i neukim drevnim srpskim elitama, koje su od tadašnje srpske „biološke supstance“ - ni bolje ni gore od ostalih bioloških supstanci ovoga sveta - napravile „narodić, pretenciozan, netrpeljiv, isključiv, slep prema sopstvenim interesima, koji se gloži među sobom, što je apsurd koji se jedva može pojmiti, komedija isto toliko žalosna koliko i smešna“.
Ovo je, da ponovimo, Skerlić pisao 1914, a isto je to mogao napisati i tekuće, 2026. godine - i svaka bi mu bila ka vladičina kao i 1914. - s tim što sada verovatno ne bi bio otrovan, ali bi bio proglašen ćacijem i botom korisnijim za Vučića od Laze Ristovskog.
Skerlić napred citiranim rečenicama nije opisivao samo ondašnju Prvu Srpsku Rasu (danas Prvu Srbiju), nego i tadašnju Drugu Srpsku Rasu, današnju Drugu Srbiju. Nije on sporio bitne razlike u stepenu obrazovanosti i opšte uljuđenosti između njih, ali je tvrdio - a moja neznatnost je i u toj stvari saglasna sa Skerlićem - da je psihološka struktura obaju srpskih rasa ista, što će reći da su - zbog početne greške u orijentaciji - Srbi svi i svuda u većini dobri ljudi, ali slabi karakteri, povodljivi, lažljivi, prevrtljivi, potuljeni, podmitljivi, skloni prečicama i muljavinama - i nadasve - vazda zastrašeni.
I to bez razloga zastrašeni, jer (u svim vremenima i svim bojama) intuitivno osećaju da jedini mehanizam koji im može obezbediti kakvu-takvu sigurnost - država - funkcioniše traljavo, selektivno, ili uopšte ne funkcioniše.
Jedini lek takvom stanju stvari Skerlić je video, i ne samo da je video nego je udarnički radio na tome da lek primeni, u čemu bi možda i uspeo da mu složna braća nisu smrsila konce - u „sistematskom vaspitnom radu na jačanju individualnih volja, na razvijanju izdržljivosti, na bogaćenju unutrašnjih života i muževnom suočavanju s neizbežnim surovostima života“.
Ideja zlata vredna, samo ko da je sprovede? Kome će jednog dana - koji možda nikad i ne osvane - doći iz dupeta u glavu da država, čiji su državljani slabi karakteri, povodljivi, prevrtljivi, lažljivi i podmitljivci, i sama mora biti slabog karaktera, povodljiva, lažljiva, prevrtljiva i podmitljiva.
Logično je da u takvoj državi-maketi - u kojoj zakoni važe samo za protivnike - umesto ustava i ustavom ustanovljenih institucija, vladaju zakoni darvinizma, saglasno kojima (politički) preživljavaju - čitaj: političke se moći dokopavaju - jedinke s najizraženijim nagonom za samoodržanjem i razvijenim predatorskim instinktima.
Da ponovim: Skerlićeva dijagnoza važi za sve Srbe (uključujući moju neznatnost, kojoj je, zahvaljujući introspekciji, tek pod starost nešto malo došlo iz dupeta u glavu). I stoga će „ovako kako nikad nije bilo“ - jednom malo mekše, drugi put mnogo tvrđe - biti sve do jednog dana u budućnosti u kojoj će stasati generacija koja će uvideti zablude predaka i koja će imati muda da to otvoreno kaže.